Gretchen Catherwood drži zastavu na kovčegu svog sina Marine Lance Cpl. Alec Katherwood u srijedu, 18. avgusta 2021. u Springvilleu, Tennessee. 2010. godine, 19-godišnji Alec ubijen je u borbi protiv talibana u Afganistanu. Dok je bio živ, voljela je dodirivati njegovo lice. Ima meku kožu poput bebe, a kada mu ona stavi ruku na obraz, ovaj snažni veliki marinac osjeća se kao njen mali dječak. (AP Photo/Karen Pulfer Focht)
Springville, Tennessee – Kada je čula kako su se vrata automobila zalupila, sklopila je crveni džemper i prišla prozoru, shvativši da će trenutak za koji je oduvijek mislila da će je ubiti upravo postati stvarnost: tri mornarička marinca i mornarički kapelan su hodajući prema njenim vratima, što može značiti samo jedno.
Stavila je ruku na plavu zvijezdu pored ulaznih vrata, koja je bila simbol zaštite njenog sina Malin Lance Cpl. Alec Catherwood (Alec Catherwood) koji je prije tri sedmice krenuo na ratište u Afganistan.
Tada je, kako se prisjeća, izgubila razum. Divlje je trčala po kući. Otvorila je vrata i rekla čovjeku da ne mogu ući. Uzela je korpu cvijeća i bacila je na njih. Vrištala je tako glasno da sutradan nije mogla dugo da govori.
„Samo želim da ništa ne govore“, rekla je Gretchen Catherwood, „jer ako i kažu, to je istina. I, naravno, istina je.”
Gledajući vijesti za ove dvije sedmice, osjećam da se ovaj dan dogodio prije deset minuta. Kada su se američke snage povukle iz Afganistana, činilo se da se u trenutku srušilo sve što su toliko radili na izgradnji. Avganistanska vojska je odložila oružje, predsednik je pobegao, a talibani su preuzeli vlast. Hiljade ljudi pohrlilo je na aerodrom u Kabulu, željni bijega, a Gretchen Catherwood je u rukama osjetila crveni džemper koji je presavijala kada je saznala da joj je sin mrtav.
Njen mobilni telefon je zujao od vesti od članova njene porodice koji su se okupili od tog strašnog dana: policajca koji je pobegao iz saksije; roditelji drugih ljudi su poginuli u borbi ili izvršili samoubistvo; njen sin je bio u čuvenoj prvoj 5 Drugovi u 3. bataljonu marinaca, pod nadimkom „Logor crnih konja“, imaju najveću stopu žrtava u Avganistanu. Mnogi je zovu “majka”.
Izvan ovog kruga, vidjela je nekoga kako na Facebooku tvrdi da je "ovo gubljenje života i potencijala". Prijatelji su joj rekli kako se užasno osjećaju što je njen sin uzalud umro. Kada je razmjenjivala informacije s drugim ljudima koji su platili cijenu rata, brinula se da će ih kraj rata natjerati da preispitaju važnost onoga što su vidjeli i pretrpjeli.
„Moram da znaš tri stvari“, rekla je nekim ljudima. “Nisi se borio da bi trošio energiju. Alec nije uzalud izgubio život. U svakom slučaju, čekaću te ovde do dana smrti. Ovo je sve što trebam da zapamtiš.”
U šumi iza njene kuće u izgradnji je koliba tamnog konja. Ona i njen suprug grade sklonište za veterane, mjesto gdje se mogu okupiti kako bi se izborili sa užasima rata. Ima 25 soba, a svaka soba je nazvana po čovjeku ubijenom u logoru njenog sina. Ona je rekla da su oni koji su se vratili kući postali njihovi surogat sinovi. Ona zna da je više od šest osoba umrlo od samoubistva.
„Brinem se za psihološki uticaj koji će ovo imati na njih. Tako su jaki, tako hrabri, tako hrabri. Ali oni takođe imaju veoma, veoma velika srca. I mislim da bi mogli mnogo toga da internalizuju i da okrive sebe”, rekla je ona. “Bože moj, nadam se da neće kriviti sebe.”
Na ovoj fotografiji iz 2010. koju je dala Chelsea Lee vidi se Marine Lance Cpl. Alec Catherwood (Alec Catherwood) Te noći, 3. bataljon 5. marinaca raspoređen je iz Camp Pendletona u Kaliforniji. Džordž Barba se prisjetio Caterwoodovog prvog helikopterskog leta tokom treninga i kako se "smiješio do ušiju i migoljio nogama kao dijete koje sjedi na visokoj stolici". (Chelsea Lee preko Associated Press)
Treći bataljon 5. marinskog korpusa raspoređen je iz Camp Pendletona u Kaliforniji u jesen 2010. godine, poslavši 1.000 američkih marinaca u Afganistan, što će biti jedno od najkrvavijih putovanja za američke vojnike.
Bataljon Crnog konja se šest mjeseci borio sa talibanskim militantima u okrugu Sangin u provinciji Helmand. U ratu koji su predvodile SAD skoro deceniju, Sangjin je bio gotovo potpuno pod kontrolom Talibana. Bujna polja maka koja se koriste za narkotike daju militantima vrijedan prihod za koji su odlučni da ga drže.
Kada su marinci stigli, bijela talibanska zastava vijorila se sa većine zgrada. Zvučnici postavljeni za emitovanje molitvi korišteni su za ismijavanje američke vojske. Škola je zatvorena.
“Kada je ptica sletjela, bili smo pogođeni”, prisjetio se bivši narednik. George Barba iz Menifeea, Kalifornija. “Trčali smo, ušli, sjećam se da nam je artiljerijski narednik rekao: 'Dobro došli u Sankin. Upravo si dobio svoju traku za borbene akcije.”
Snajperist je vrebao u šumi. Vojnik sa puškom se sakrio iza zida od blata. Domaće bombe pretvorile su puteve i kanale u smrtonosne zamke.
Sankin je prvo borbeno raspoređivanje Aleca Catherwooda. Pridružio se Marinskom korpusu kada je još bio u srednjoj školi, ubrzo nakon diplomiranja otišao u kamp za obuku, a zatim je raspoređen u tim od 13 ljudi koji je vodio bivši narednik. Sean Johnson.
Katherwoodov profesionalizam ostavio je dubok utisak na Johnsona – zdrav, mentalno jak i uvijek na vrijeme.
"Ima samo 19 godina, tako da je ovo posebno", rekao je Johnson. “Neki ljudi i dalje samo žele da smisle kako da zavežu svoje čizme da ih ne bi grdili.”
Katherwood ih je također nasmijao. Sa sobom je nosio malu plišanu igračku kao rekvizit za šalu.
Barba se prisjetio Catherwoodove prve vožnje helikopterom tokom treninga i kako se "smiješio do ušiju i migoljio nogama kao dijete koje sjedi na visokoj stolici".
Bivši Cpl. William Sutton iz Yorkvillea, Illinois, zakleo se da će se Kejsvud šaliti čak i u razmeni vatre.
“Alec, on je svjetionik u mraku”, rekao je Sutton, koji je više puta upucan u bici u Afganistanu. “Onda su nam ga uzeli.”
Dana 14. oktobra 2010., nakon što je kasno noću stajao na straži ispred patrolne baze, Catherwoodov tim je krenuo da pomogne ostalim marincima koji su bili napadnuti. Municija im je bila iscrpljena.
Prelazili su preko otvorenih polja, koristeći kanale za navodnjavanje kao pokriće. Nakon što je pola tima bezbedno poslao na front, Džonson je udario Katherwooda na kacigu i rekao: "Idemo."
Rekao je da se nakon samo tri koraka iza njih čula vatra iz zasjede na talibanske borce. Džonson je spustio glavu i ugledao rupu od metka na pantalonama. Pogođen je u nogu. Zatim se začula zaglušujuća eksplozija - jedan od marinaca je nagazio na skrivenu bombu. Džonson se iznenada onesvestio i probudio u vodi.
Onda je došlo do još jedne eksplozije. Gledajući ulijevo, Johnson je vidio Catherwooda kako lebdi licem prema dolje. Rekao je da je očigledno da je mladi marinac mrtav.
U eksploziji tokom zasjede ubijen je još jedan marinac, Lance Cpl. Joseph Lopez iz Rosamonda u Kaliforniji i još jedna osoba su teško povrijeđeni.
Nakon povratka u Sjedinjene Države, narednik Steve Bancroft krenuo je na napornu dvosatnu vožnju do kuće svojih roditelja u Casewoodu u sjevernom Ilinoisu. Prije nego što je postao oficir za pomoć žrtvama, služio je u Iraku sedam mjeseci i bio je odgovoran za obavještavanje svoje porodice o smrtima na bojnom polju.
Bankroft, koji je sada u penziji, rekao je: „Nikada ne želim da se ovo nikome dogodi, i ne mogu to da izrazim: ne želim da gledam u lica svojih roditelja i da im kažem da je njihov sin jedinac otišao.”
Kada je morao da otprati svoju porodicu do Dovera u Delaveru, da gleda kako se kovčeg otkotrlja iz aviona, bio je stoik. Ali kada je bio sam, plakao je. Kada je pomislio na trenutak kada je stigao u kuću Gretchen i Kirka Catherwooda, i dalje je plakao.
Sad su se smijali bačenim saksijama. I dalje redovno razgovara s njima i drugim roditeljima koje je obavijestio. Iako nikada nije sreo Aleca, osjećao je da ga poznaje.
“Njihov sin je veliki heroj. Teško je to objasniti, ali on je žrtvovao nešto što više od 99% ljudi na svijetu nikada nije željelo učiniti”, rekao je.
"Da li je vrijedno toga? Izgubili smo toliko ljudi. Teško je zamisliti koliko smo izgubili.” On je rekao.
Gretchen Catherwood primila je sinovo Purpurno srce u Springvilleu, Tennessee, u srijedu, 18. avgusta 2021. 19-godišnji Alec Katherwood poginuo je u borbi s talibanima u Afganistanu 2010. (AP Photo/Karen Pulfer Focht)
Gretchen Catherwood je okačila krst koji je nosio njegov sin na svoj krevet, a na njemu je visila njegova pseća markica.
Pokraj nje je visila staklena perla koja je raznijela pepeo još jednog mladog marinca: Cpl. Paul Wedgwood, otišao je kući.
Black Horse Camp se vratio u Kaliforniju u aprilu 2011. Nakon mjeseci žestokih borbi, oni su u osnovi oteli Sanjina od Talibana. Čelnici pokrajinske vlade mogu djelovati bezbedno. Djeca, uključujući djevojčice, vraćaju se u školu.
Platio je visoku cijenu. Pored 25 osoba koje su izgubile živote, više od 200 ljudi otišlo je kući sa povredama, od kojih su mnogi ostali bez udova, a drugi su imali ožiljke koje je bilo teže vidjeti.
Wedgwood nije mogao spavati kada je završio četiri godine regrutacije i napustio marince 2013. Što manje spava, to više pije.
Tetovaža na njegovoj nadlaktici prikazivala je svitak papira s imenima četvorice marinaca ubijenih u Sankinu. Wedgwood je razmišljao o ponovnom angažovanju, ali je rekao svojoj majci: "Ako ostanem, mislim da ću umrijeti."
Umjesto toga, Wedgwood je otišao na koledž u svom rodnom gradu Koloradu, ali je ubrzo izgubio interesovanje. Činjenice su pokazale da su kursevi zavarivanja na visokim školama prikladniji.
Wedgwoodu je dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj. Uzima lijekove i učestvuje u liječenju.
“On je veoma fokusiran na mentalno zdravlje”, rekla je Helen Wedgewood, majka marinaca. “On nije zanemareni veteran.”
Ipak, borio se. 4. jula, Wedgwood će dovesti svog psa u kamp u šumi kako bi izbjegao vatromet. Nakon što ga je kontraproduktivna mašina natjerala da skoči na pod, dao je otkaz na poslu koji mu se sviđao.
Pet godina nakon Sanjina, čini se da stvari idu na bolje. Wedgwood priprema novi posao koji će mu omogućiti da se vrati u Afganistan kao privatno osiguranje. Izgleda da je na dobrom mestu.
Dana 23. augusta 2016., nakon noći opijanja sa svojim cimerom, Wedgwood se nije pojavio na poslu. Kasnije ga je cimer pronašao mrtvog u spavaćoj sobi. Ubio se. On ima 25 godina.
Ona smatra da su njen sin i drugi samoubice žrtve rata, kao i oni koji su izgubili život u akciji.
Kada su talibani povratili kontrolu nad Afganistanom prije pete godišnjice smrti njenog sina, laknulo joj je što je rat u kojem je poginulo više od 2.400 Amerikanaca i ranilo više od 20.700 ljudi konačno završen. Ali, takođe je tužno da postignuća avganistanskog naroda — posebno žena i djece — mogu biti privremena.
Vrijeme objave: 31.08.2021