Kako je COVID-19 počeo da se infiltrira u bolnicu Boston u martu 2020. godine, bio sam student četvrte godine medicine i završio sam posljednju kliničku rotaciju. Još kada se još raspravljalo o efikasnosti nošenja maske, dobio sam instrukcije da pratim pacijente koji su ušli u hitnu pomoć jer njihove tegobe nisu bile respiratorne prirode. Na putu do svake smjene, vidio sam kako privremeni prostor za testiranje raste kao trudnički stomak u predvorju bolnice, sa sve više i više službenih neprozirnih prozora koji pokrivaju sve aktivnosti unutra. “Pacijenti za koje se sumnja na COVID-19 ići će samo kod ljekara.” Jedne noći, kada je obrisala monitor, miš i tastaturu raznim dezinfekcijskim maramicama, glavna štićenica je rekla osoblju rezidencije – to je bio novi ritual i označio je promjenu u smjenama.
Svaki dan u hitnoj pomoći je kao da plešete sa neizbežnim. Kako sve više medicinskih škola otkazuje kurseve, svaki put kada naiđem na pacijenta, osjećam da je ovo možda moj posljednji put kao student. Za ženu koja se skoro onesvijestila tokom menstruacije, da li sam uzeo u obzir sve uzroke abnormalnog krvarenja iz materice? Da li sam propustio ključno pitanje koje treba postaviti pacijentu sa iznenadnim bolom u leđima? Međutim, bez ometanja pandemije, nemoguće je fokusirati se samo na ova klinička pitanja. Prikrivanje ovih strahova od diplomiranja, a da ne naučite sve, pitanje je zbog kojeg se gotovo svi u bolnici brinu: Hoću li dobiti korona virus? Hoću li to prenijeti onome koga volim? Za mene, šta je sebičnije - šta ovo znači za moje venčanje u junu?
Kada je moja rotacija konačno otkazana kasnije tog mjeseca, niko nije bio sretniji od mog psa. (Moja verenica je blizu.) Svaki put kada odem kući sa posla, čim se otvore ulazna vrata, njegovo dlakavo lice će biti otkriveno iz pukotine na ulaznim vratima, rep maše, noge mi se trzaju, Skinem se i skočim pod tuš između. Kada je ceremonija završena obustavom smjene medicinske škole, naše štene je bilo sretno što je svoja dva čovjeka pustila kući više nego što smo ikada prije imali. Moj partner, doktor medicine. Studentica, koja je upravo polagala kvalifikacioni ispit, započela je terensko istraživanje - zbog pandemije, ovaj posao je sada odložen na neodređeno vrijeme. S našim novootkrivenim vremenom otkrivamo da šetamo psa dok učimo kako pravilno održavati društvenu distancu. Tokom ovih šetnji naporno radimo na proučavanju suptilnih detalja bikulturalnih vjenčanja koji postaju izuzetno komplikovani.
Pošto svako od nas ima majčinog pedijatra — svako od nas je nasledio drugu osobu — postoji mnogo mišljenja o tome kako najbolje proslaviti zajednicu svoje dece. Ono što je nekada bilo nedenominacijsko vjenčanje postepeno je evoluiralo u složeni čin balansiranja, poštujući sjeverozapadne i protestantske korijene mog partnera i moje vlastite šrilankanske/budističke tradicije. Kada želimo da prijatelj predvodi jednu ceremoniju, ponekad dobijemo tri različita svećenika da nadgledaju dvije različite vjerske ceremonije. Pitanje koja će ceremonija biti formalna nije toliko implicitno koliko je jednostavno. Odvojite vrijeme za istraživanje raznih shema boja, smještaja u kući i odijevanja dovoljno je da se zapitamo kome je vjenčanje.
Kada smo moja verenica i ja bili iscrpljeni i već smo pazili, došla je pandemija. Na svakoj kontroverznoj raskrsnici u planiranju vjenčanja, pritisak na kvalifikacione ispite i prijave za boravak je sve veći. U šetnji sa psom, šalili bismo se da će nas ludilo naše porodice natjerati da se vjenčamo na gradskom sudu iz hira. Ali sa stalnim zatvaranjem i povećanjem broja slučajeva u martu, vidimo da je mogućnost našeg braka u junu sve manja. U ovim šetnjama na otvorenom, opcija koja traje više sedmica postala je stvarnost jer smo naporno radili da štene držimo šest stopa dalje od prolaznika. Moramo li čekati da se pandemija završi, ne znamo kada će se završiti? Ili da se sada vjenčamo i nadamo se da ćemo u budućnosti praviti zabave?
Ono što je podstaklo našu odluku jeste da sam, kada su moj partner počele da ima noćne more, bio hospitalizovan zbog COVID-19, uključujući nekoliko dana respiratorne podrške na intenzivnoj nezi, a moja porodica je vagala da li da me ukloni sa respiratora. Kad sam trebao diplomirati i stažirati, postojao je stalan priliv medicinskog osoblja i pacijenata koji su umrli od virusa. Moj partner je insistirao da razmotrimo ovu situaciju. “Želim donijeti ove odluke. Mislim da to znači da moramo da se venčamo – odmah.”
Pa smo to uradili. Jednog hladnog jutra u Bostonu, prošetali smo do Gradske vijećnice da popunimo zahtjev za vjenčani list prije improviziranog vjenčanja nekoliko dana kasnije. Kako bismo provjerili vrijeme za ovu sedmicu, postavili smo datum za utorak sa najmanjom šansom za kišu. Našim gostima smo poslali žurni e-mail u kojem najavljujemo da se virtuelna ceremonija može prenositi putem interneta. Kum moje verenice velikodušno je pristao da održi venčanje ispred svog doma, a nas troje smo većinu ponedeljka uveče proveli pišući zavete i ceremonijalne parade. Kada smo se odmarali u utorak ujutro, bili smo veoma umorni, ali veoma uzbuđeni.
Izbor da odaberete ovu prekretnicu od nekoliko mjeseci planiranja i 200 gostiju do male ceremonije koja se prenosi na nestabilnom Wi-Fi-u je apsurdan, a to se možda najbolje ilustruje kada tražimo cvijeće: možemo pronaći Najbolji je kaktus iz CVS. Srećom, to je bila jedina prepreka tog dana (neke komšije su skupljale narcise iz lokalne crkve). Prisutno je samo nekoliko ljudi koji su daleko od društvenih mreža, a iako su nam porodica i rođaci miljama daleko na internetu, jako smo sretni - jako smo sretni što smo se nekako riješili pritiska komplikovanog planiranja vjenčanja i tjeskobe COVID-a. 19 I razaranje je pojačalo ovaj pritisak i ušlo u dan kada možemo ići naprijed. U svom paradnom govoru, kum mog partnera je citirao nedavni članak Arundati Roy. Istakao je: „Istorijski gledano, epidemije su prisilile ljude da raskinu s prošlošću i ponovo zamisle svoj svijet. Ovo nije drugačije. To je portal je portal između jednog svijeta i drugog.”
Danima nakon vjenčanja neumorno smo spominjali taj portal, nadajući se da ovim drhtavim koracima priznajemo haos i nesrazmjerne gubitke koje je ostavio korona virus — ali ne dozvolite da nas pandemija u potpunosti zaustavi. Oklevajući tokom cijelog procesa, molimo se da radimo pravu stvar.
Kada sam u novembru konačno dobila COVID, moja partnerka je bila trudna skoro 30 nedelja. Tokom prvih nekoliko mjeseci moje hospitalizacije, imao sam posebno težak dan hospitalizacije. Osjetio sam bol i temperaturu i bio sam na pregledu sljedećeg dana. Kada su me opozvali sa pozitivnim rezultatom, plakala sam sama dok sam se samoizolirala na zračnom madracu koji će postati naše dječje vrtiće. Moj partner i pas bili su s druge strane zida spavaće sobe, pokušavajući svim silama da se drže dalje od mene.
Mi smo sretni. Postoje podaci koji pokazuju da COVID može donijeti veće rizike i komplikacije trudnicama, tako da moj partner može ostati bez virusa. Preko naših resursa, informacija i mrežnih privilegija, izveli smo je iz našeg stana dok sam ja završavao karantin. Moji kursevi su benigni i samoograničavajući, i daleko mi je od potrebe za ventilatorom. Deset dana nakon što su moji simptomi počeli, dozvoljeno mi je da se vratim na odjel.
Ono što ostaje nije nedostatak daha ili umor mišića, već težina odluka koje donosimo. Od vrhunca našeg ležernog vjenčanja, radovali smo se kako bi budućnost mogla izgledati. Ulaskom u više od 30 godina, uskoro ćemo uvesti dvostruku medicinsku porodicu i vidimo kako se fleksibilni prozor počinje zatvarati. Plan prije pandemije bio je da pokušamo imati djecu što prije nakon braka, koristeći činjenicu da je samo jedan od nas živio u teškim godinama. Kako COVID-19 postaje sve češći, pauzirali smo i pregledali ovaj vremenski okvir.
Možemo li stvarno ovo učiniti? Trebamo li ovo uraditi? U to vrijeme pandemija nije pokazivala znake kraja, a nismo bili sigurni hoće li se čekati mjesecima ili godinama. U nedostatku formalnih nacionalnih smjernica za odgađanje ili nastavak začeća, stručnjaci su nedavno sugerirali da naše znanje o COVID-19 možda nije vrijedno formalnog, sveobuhvatnog savjeta o tome da li da zatrudnite ili ne u ovom periodu. Ako možemo biti oprezni, odgovorni i racionalni, onda barem nije nerazumno pokušati? Ako prevladamo porodične nevolje i vjenčamo se u ovom nemiru, možemo li napraviti sljedeći korak u zajedničkom životu uprkos neizvjesnosti pandemije?
Kao što su mnogi očekivali, ne znamo koliko će biti teško. Odlazak sa mnom u bolnicu svaki dan da zaštitim svog partnera postaje sve nervozniji. Svaki suptilni kašalj izazivao je pažnju ljudi. Kada prođemo pored komšija koji nemaju maske, ili kada zaboravimo da operemo ruke kada uđemo u kuću, odjednom nas uhvati panika. Poduzete su sve potrebne mjere predostrožnosti kako bi se osigurala sigurnost trudnica, pa tako i prilikom zabavljanja, teško mi je da se ne pojavim na ultrazvuku i testu svog partnera-iako me čeka u parkiranom autu sa psom koji laje Osjeti neku vezu . Kada naša glavna komunikacija postane virtuelna, a ne lice u lice, postaje teže upravljati očekivanjima naše porodice — koja je navikla na učešće —. Naš stanodavac je odlučio iznenada renovirati stan u našoj višeporodičnoj kući, što je također povećalo naš pritisak.
Ali do sada, najbolnija stvar je saznanje da sam svoju ženu i nerođeno dijete izložio lavirintu COVID-19 i njegove komplikovane patologije i posljedica. Tokom njenog trećeg tromjesečja, nekoliko sedmica koje smo proveli odvojeno bilo je posvećeno virtuelnom pregledu njenih simptoma, nestrpljivom iščekivanju rezultata testova i otkucavanju dana izolacije dok ne budemo mogli ponovo biti zajedno. Kada je njen posljednji bris nosa bio negativan, osjećali smo se opuštenije i umornije nego ikad.
Kada smo odbrojavali dane prije nego što smo vidjeli sina, moj partner i ja nismo bili sigurni da ćemo to ponoviti. Koliko znamo, stigao je početkom februara, netaknut-savršen u našim očima, ako način na koji je stigao nije savršen. Iako smo uzbuđeni i zahvalni što smo roditelji, naučili smo da je mnogo lakše reći „da“ tokom pandemije nego naporno raditi na izgradnji porodice nakon pandemije. Kada je toliko ljudi izgubilo toliko stvari, dodavanje još jedne osobe u naše živote će imati neku krivicu. Kako plima pandemije nastavlja da opada, teče i evoluira, nadamo se da će se izlaz ovog portala nazirati. Kada ljudi širom svijeta počnu razmišljati o tome kako koronavirus naginje njihove svjetske osovine – i razmišljaju o odlukama, neodlučnostima i ne-izborima donesenim u sjeni pandemije – nastavit ćemo vagati svaku akciju i ići naprijed oprezno Guramo naprijed, a sada se kreće naprijed bebinim tempom. vrijeme.
Ovo je članak o mišljenju i analizi; stavovi koje je izrazio autor ili autor nisu nužno stavovi Scientific American-a.
Otkrijte nove uvide u neuronauku, ljudsko ponašanje i mentalno zdravlje kroz “Scientific American Mind”.
Vrijeme objave: Sep-03-2021